AK BUZET

Uspješna tradicija auto-sporta u Buzetu datira još iz pedesetih godina, kada se skupina ovdašnjih entuzijasta prihvatila organizacije moto utrke. Posebno je zanimljiv podatak da se automobile u Buzetu u to vrijeme moglo nabrojati gotovo na prste jedne ruke. Uz poneki «topolino», glavninu su «oktanskih» ljubimaca činila službena vozila buzetskih radnih organizacija. Iz te daleke povijesti posebno se pamti karting utrka na kojoj su nastupili vozači iz pet europskih zemalja, a Buzet je na automobilističkim kartama bio označen i kao priređivač ocjensko-spretnosnih vožnji za regionalno prvenstvo. Osim sve kvalitetnijih «oktanskih» manifestacija, Buzet je tada imao i vrlo uspješnu automobilističku «posadu» koju su sačinjavali Đani Šverko, u ono vrijeme jedno od poznatijih imena jugoslavenskog auto-sporta, Zvjezdan Nežić, Serđo Šverko i Mario Poropat.

BRDSKA UTRKA

Do 1972, kada je osnovano Auto moto društvo Buzet, automobilistički su entuzijasti podno Ćićarije djelovali u raznim neadekvatnim uvjetima što je iziskivalo dodatan trud u pripremi natjecanja, ali su uvijek s mnogo pažnje izvršavali sve pred njih postavljene zadatke. Krajem sedamdesetih u Buzetu se pojavljuje nova mlada generacija automobilističkih zanesenjaka, tada potencijalnih natjecatelja, sportskih funkcionera i ostalih aktivista auto-moto sporta koja je nanovo započela s organizacijom automobilističkih natjecanja u sklopu «Buzetskih dana». Bili su to najprije turistički reliji društvenog i međudruštvenog karaktera voženi u okolici Buzeta, koji su bili masovni i dostupni širem članstvu, a postepeno se rađala ideja i potreba da iz toga izraste jedna velika i značajna sportska priredba. Pošto je procijenjeno da najbolje uvjete Buzet ima upravo za organizaciju brdske utrke, toj se ideji posvetilo i najviše pažnje.

ZLATNA BUZETSKA GENERACIJA

Sredinom osamdesetih pisani su najsjajniji uspjesi buzetskog automobilizma. Utrka je postala poznata i na međunarodnoj automobilističkoj sceni, te su 1986. po prvi puta Buzet pohodili i automobilisti ostalih europskih zemalja, a buzetski su vozači sakupljali uspjehe diljem države. «Zlatna buzetska generacija» koju su sačinjavali Branko Bašić, Žarko Bauman, Silvano Vivoda i Dubravko Bošnjaković, tih su se godina tri puta penjali na brončano postolje bivše Jugoslavije. Ovi su uspjesi nadopunjeni briljantnom samostalnom karijerom Branka Bašića, koji je dva puta stigao do naslova prvaka bivše države, te isto toliko puta bio i njen doprvak. Buzet je Bašiću bio posebno omiljena staza. Pobjeđivao je podno Ćićarije na prvoj utrci 1982. u klasi popularnih «fića» kada je njegovu pobjedu prilikom svečanog proglašenja slavilo oko 1000 simpatizera, te isti uspjeh ponavlja 1984., 1985., da bi se u prvih pet godina utrka čak osam puta penjao na pobjedničko postolje Prvenstva Hrvatske.

«Fićek» je Bašiću donio i titulu Prvaka Jugoslavije 1982., 1984., 1985., te 1986. dok mu je primat 1983. godine oduzeo sugrađanin Dubravko Bošnjaković. Od domaćih automobilista kronike bilježe još pobjede u republičkom takmičenju Žarka Baumana i Dubravka Bošnjakovića 1987. godine, Branka Bašića 1989., 1990. i 1992. godine, te 1999. godine Silvana Vivode u klasi N1 i Valtera Nežića za Nagradu «Autocolora» u konkurenciji Škoda Felicija. Branku Bašiću je dodijeljen i naslov sportaša godine Grada Buzeta na njegovom prvom proglašenju 1983. godine, a 2000. godine ista čast pripada Valteru Nežiću.

POVIJEST

Mladost i iskustvo na djelu

U prostorijama Narodnog doma na zajedničkom sastanku predsjedništva i sportske komisije društva u listopadu 1981. godine prvi se puta ozbiljnije razgovaralo o «udomljavanju» takve sportske priredbe. Sastanku su prisustvovali tada predsjednik AMD-a Buzet Ivan Prodan, članovi predsjedništva Branko Bašić, Miljenko Nikolić i danas pokojni Mario Poropat, te članovi sportske komisije Žarko Bauman, Željko Hren i Damir Rupena. Na tom skupu «mladosti i iskustva» nakon dugotrajne rasprave pala je odluka da se utrka prijavi za službenu konkurenciju državnog prvenstva.

Uz «povećanu dozu» entuzijazma koji je često važan faktor kod organizacija takvih natjecanja, Buzećani nisu ništa željeli prepustiti improvizaciji. Posjetom auto utrci na Pohorju, koja je slovila za najorganiziraniju u bivšoj Jugoslaviji, dvije godine za redom na licu su se mjesta uvjerili u zahtjevnost projekta. Sve što su vidjeli dobro su upamtili, prenijeli u svoju sredinu i svojski se uhvatili posla.

Prva utrka

Tog 5. rujna 1982. godine vožena je prva utrka na stazi dugačkoj 4.209 metara od Mosta do Svih Svetih, a Auto moto društvu Buzet je to bila najljepša nagrada za njihovo desetogodišnje djelovanje. Uz najdužu istarsku rijeku Mirnu skupilo se čak 105 vozača u četiri klase natjecatelja, što je bila jedna od impozantnijih brojki ondašnjeg prvenstva. «Novopečenim» organizatorima dodijeljeno je te godine priznanje za uspješnu manifestaciju. Auto moto savez Jugoslavije je Buzećane zatim nagrađivao 1983., 1984., i 1985., a do današnjeg su dana priznanjima dobrano ispunili svoje ormare. Posljednje im je pristiglo za prošlogodišnju utrku.

Europa u Buzetu

Vrlo kritična financijska situacija gotovo je odgodila sedmo izdanje «Buzetskih dana» 1988. godine. Ratni vihor zaprijetio joj je i 1991. no skromnija organizacija tih godina održala je tradiciju. Poteškoće se nisu odrazile na posjet čime se Buzet još jednom potvrdio kao «meka» hrvatskog automobilizma. No ipak mnogo je stranica buzetske automobilističke povijesti ispisano vedrijim tonovima, a posebno se ističe 1990. godine kada su stazom od Mosta do Svih Svetih priređene dvije utrke. Uz redovnu rujansku priređen je i Alpe Dunav Kup u svibnju koji je okupio europsku automobilističku elitu. Narednih godina u samostalnoj Hrvatskoj, Buzetska je utrka najposjećenija i najorganiziranija u zemlji, pa je logičan slijed bio i prijava kandidature za ugošćivanje brdskog prvenstva «Starog kontinenta». Iz tog je razloga 2000. staza po prvi puta mijenjala svoju dužinu i nadodan je produžetak do sela Peničići, kako bi dobila potrebnu dužinu od 5001 metar.

Rekorderi

Uz domaće vozače publika najviše pamti rekordere, a lov na najbrže vrijeme «buzetskog brda» stvar je prestiža kojim su se osladili samo probrani vozači. Prvu je granicu brzina postavio Slovenac Silvan Lulik vozeći Opel Kadet, koji je vozeći prosječnom brzinom od 85,360 kilometara na sat, 4209 metara dugačku stazu prošao za 2.57,51 minutu. Naredne godine popravio je vlastiti rekord za gotovo deset sekundi, a primat najbržega 1984. preuzima Stojan Pirjevec član Donit Olimpije u automobilu Fiat 131 Abarth. Naredne godine po prvi je puta rekord i “službeno” kategoriziran, a čast da podigne pehar u tu čast pripala je Austrijancu Ernestu Priegeru sa Lanciom Stratos i vremenom 2.40,00. 1998. Jozef Zajelsnik svojom formulom 2 “spušta” vrijeme apsolutnog rekorda na 2.18,02, da bi godinu kasnije izvozio stazu u vremenu 2.12,47. Godine 2000. staza se produžuje na 5001 metar. Tri godine kasnije Talijan Denny Zardo do cilja dolazi za samo 2.15,338, što ga sve do 2011. godine svrstava među rekordere Buzetski dana. Naime, 2011. godine, dotrajalom asfaltu unatoč i na veliko iznenađenje mnogih, rekord ruši Simone Faggioli (2.12.209). Godinu dana kasnije Faggioli ponovno dolazi na buzetsko brda gdje piše novu povijest ove utrke. Još je jednom srušio rekord te on sada iznosi 2.11.858.

Najbolja vremena utrka

Godina Vozač Vrijeme
4209 m
1982. Silvan Lulik (SLO) 2.57,51
1983. Silvan Lulik (SLO) 2.47,81
1984. Stojan Pirjavec (SLO) 2.47,60
1985. Prieger Ernest (A) 2.40,00
1986. Jozef Zajelšnik (D) 2.18,02
1987. Jozef Zajelšnik (D) 2.12,47
1988. Rajko Vlah 2.28,75
1989. Jan Vesely (CZ) 2.36,07
1990. Rodolfo Aguzzoni (I) 2.33,58
1991. Matjaž Tomlje (SLO) 2.39,29
1992. Rodolfo Aguzzoni (I) 2.19,72
1993. Rodolfo Aguzzoni (I) 2.18,20
1994. Rodolfo Aguzzoni (I) 2.12,58
1995. Rodolfo Aguzzoni (I) 2.15,063
1996. Andrej Jereb (SLO) 2.49,505
1997. Rodolfo Aguzzoni (I) 2.18,525
1998. Rodolfo Aguzzoni (I) 2,15,562
1999. Rodolfo Aguzzoni (I) 2.12,660
5001 m
2000. Jiri Mičanek (CZ) 2.31,251
2001. Niko Pulić (HR) 2.42,523 (kiša)
2002. Jaroslav Krajči (CZ) 2.26,031
2003. Denny Zardo (I) 2.15,338
2004. Andrea Di Biasi (I) 2.22,810
2005. Simone Faggioli (I) 2.39,815 (kiša)
2006. Milan Svoboda (CZ) 2.41,193 (kiša)
2007. Fausto Bormolini (I) 2.17,230
2008. Lionel Regal (F) 2.18,524
2009. Renzo Napione (I) 2.18,826
2010.

2011.

2012.

Jaroslav Krajči (CZ)

Simone Faggioli (ITA)

Simone Faggioli (ITA)

2.21,151

2.12.209

2.11.858

2013. Miloš Beneš (CZE) 2.17,562
2014. Simone Faggioli (ITA) 2.11,661
2015. Miloš Beneš (CZE) 2.15,56